1earth1spirit

S ove i s one strane…

Počiva stvarnost. Ili mi bar tako mislimo?!

Ovostrani je jezik, jezik razlikovanja. Promatra svijet iz perspektive ega. S obzirom da ego kao stranka drži pograničnu stražu, ono što ostaje u njegovim granicama naziva bližim. Uperi prst i kaže: Ovo tu, ova strana. Za sve što je daleko, udaljeno i van granica, ego odiže papak i govori: ono (tamo).

Onostranost evidentno ima nešto s „onim tamo“, čime i postaje „udaljena zemlja“. Za razliku od „ovoga ovdje“, koje nam je blizu. No strane o kojima je riječ nisu tek geometrijski, geografski, spacijalni pojmovi, ukoliko se pozabavimo usporednom etimologijom ovo – i onostranosti.

U njemačkom se "onaj" kaže jener, što upućuje na indogermanski korijen oinos = jedan (latinski unus). Tom „jednom“ srodan je i hrvatski glagol sjediniti, ujediniti (unificirati). Ovaj kontekst ohrabruje da onostranost doživimo kao nešto vlastito, a ne samo kao paralelni svijet ovoj strani, onaj koji ponavlja njezinu strukturu u poboljšanoj i obogaćenoj verziji, već kao suprotni pol koji ujedinjuje raznolikosti ove strane (života?) u Jedinstvo. S ove se strane sve susreće i isprepliće, a u onostranosti sve je Jedno. Kako god uzeli, služimo svrsi Jednoga, Ako to želimo, služimo s radošću, ako ne želimo tu službu, služimo s boli.

KAD JE...

tiranija kućna, a očajanje individualno, smrt postiže svoje ciljeve: osjećaj da ne postojiš. Kada je tako, događa se psihičko ubojstvo, uvijek na tragu hipokrizije, jer prema drugome postupamo kao je on ili ona NIŠTA. Nema tragova, nema trupla. Mrtvac je živ i sve je normalno...

Pogotovo kada smo maleni, u ovakvom ružnom scenariju postajemo nositelji jezgre psihičke smrti. Sve što se nije probavilo u djetinjstvu ovoga života, ponovno se teži odigrati u odrasloj dobi, prelazeći preko mosta „uobičajenog života“ do trajnog čina.

„Kućna tiranija“ može ekspandirati iz dječjeg krevetića, preko sobe, do ulice, kvarta, grada, zemlje, kontinenta, svijeta...

Univerzum će se pobrinuti da SMISLIMO samozaštitničku mantru, da opraštamo, da trpimo što smo trpjeti morali, da činimo ovo i ono. Koja će nam tragalačka metoda u ovoj crnoj priči pomoći, ovisi o životnom psihogramu i faktoru sreće. Postoji li metoda koja briše bolna sjećanja, koja organizira egzodus somatiziranih simptoma na neko područje van unutarnjeg vidokruga?

MOLITVA, ALI NE BILO KAKVA

U 42. broju Časopisa za znanstvene studije o religijama (2003) članak Neala Krausea pod naslovom „Praying for Other, Financial Strain, and Physical Health Status in Late LiIfe bavi se rezultatima istraživanja koje je provedeno pod budnim okom spomenutog autora iz Sveučilišta Michigan: Nakon što je intervjuirao više od 1000 starijih ljudi u vezi s prirodom njihovih molitvi, financija i zdravlja, ustvrdio je da molitva za druge pomaže pri smanjivanju financijskog stresa i pozitivno utječe na boljitak osobe. Poglavito su ispitanici bili stariji ljudi, a evaluirale su se i rasne varijacije, kao i učestalost molitvi. Rezultati nameću već spomenuti zaključak, a zanimljivo je izdvojiti da molitva za materijalna dobra poput novog auta ili bolje kuće nema takav efekt. Afroamerikanci prema ovom istraživanju definitivno učestalije mole za druge.

Bez obzira na rasu, dob, konfesiju i modus motive, čini se da studija samo potkrepljuje tri osnovna „procesa“ koji se zbivaju za molitve koja je po intenciji ekspanzivna i upućena je svim bićima

ZLATNE GRANULE ZA DUŠU

navodno postoje. Ima ih sedam, gorkog su okusa i ne probavljaju se lagano, no zasigurno potpomažu duhovnoj dinamici uravnotežujući ju. Jer dinamika koja raspiruje nepodnošljivost unutarnjeg i vanjskog načela poguban je zemljotres i za tijelo i za duh. Kako bi bilo dobro staviti ih pod jezik svaka 2 sata na dan i dopustiti da nam zahvate i tijelo i dušu. Nisu to magične kuglice, nego nešto kao homeopatski podsjetnik da je moguće usuglasiti se sa sobom i drugima, s unutarnjim i vanjskim. Na pakungu svakoj od njih moglo bi recimo pisati::

1. Granula za doraslost svojoj dobi?!
2. Granula za oprez pri guranju nosa u odnose drugih ljudi
3. Granula za ne-podcjenjivanje/obezvrjeđivanje drugog
4. Granula za optimalne misli.
5. Granula za susprezanje mijenjanja drugih.
6. Granula za ozbiljnost samoga sebe.
7. Granula za distancu.

Indikacije, podnaslovi i mjere opreza - za dušu!

Kutovi kozmosa i konture svijesti

Iz rane stvaralačke faze Kena Wilbera, jednog od najkontroverznijih autora današnjice koju Diego Sobol označuje kao „romantičarsko-jungijansku“, potječe ipak vrlo pregledna klasifikacija „znanosti svijesti“ pri čemu se „znanstvene struje“- doduše – sukobljavaju, ali gdje svaka za sebe nudi nešto nezamjenjivo i važno:

Kratki pregled „znanosti svijesti“ nikome neće učiniti nažao, a nije na odmet pogledati težišne točke svake od njih. Nameće se pitanje mogućnosti i svrsishodnosti terapijske sinergije, no možda sinergija niti nije neophodna – neophodan je holistički i integralni pristup po dobro poznatim kvadrantima, ali tek po inicijalnom filtriranju poteškoća i odgovarajuće protutežne tehnike. Sve što slijedi (osim oglednog primjera gdje se objašnjava koji tipovi poteškoća potrebuju koje tehnike) dade se pronaći na hrvatskom na dolje navedenoj stranici, a tko voli – škrinjica je otvorena pa je se može prokopati i istražiti.

SUDBINA – SKOK

Ono smo što nam je Sudbina povjerila. To valja prihvatiti s ljubavlju. Ne postoji veći uspjeh od onoga da budemo što jesmo.

Sudbina? Možda će nekima ovo nalikovati na fatalizam, ali to je samo – ako se tako dade reći – pseudofatalizam, neka naoko mutirana percepcija neprikosnovenog pristajanja na sve i sja. Borimo li se sa sudbinom? Ma zašto? Zastanimo. Besmislena je ta borba s vjetrenjačama. Na njemačkom se primjerice Sudbina kaže Schicksal, što pak dolazi od glagola schicken – poslati. Schicken je etimološki povezan s terminom geschehen – događaj, u glagolskom obliku dakle „dogoditi se“, a etimologija je iz starovisokonjemačkog –skehan, što znači žuriti, juriti. A s tim je razvidna i lingvistička poveznica s ruskim SKOK. Pa jezik to tako lijepo slaže: Iako nam Sudbina neće zamjeriti, nema nekog velikog smisla naganjati se s njom. Time gubimo snagu, nepotrebno i suvišno. Jer ona je ono što nam je poslano – poslanje.

OSMICE I VISOKI C

 Misao dana koja ušla u e-sandučić 18. travnja 2012. glasila je otprilike da su ljudi stvoreni da se vole, a da su stvari stvorene da se koristimo njima. Svijet je u neredu zato što činimo obrnuto: koristimo se ljudima, a volimo stvari.

Savršena misao! Koja je –  toga dana – pobudila lančane slike i pitanja: a što ako me xy „voli“ i nije svjestan da me koristi? Nazirem to „korištenje“ u obliku voljenja, ali ne mogu pomoći niti sebi niti xy-u. Jer vežu nas „neki stari lanci“ pa se osjećam(o) kao ptica u kavezu? I gledaj: lančić i kavez kao simboli, u svijesti odvrti sjećanje na jednu davnu knjigu koja je zaista pionirski povezivala psihologiju s meditativnom vizualizacijom (materijali skupljeni 1950/60) i ponudila niz vježbi za kidanje veza. Jer nisu veze te koje nas čine sretnima ili bolje reći zadovoljnima, već su to kvalitetni odnosi. Sebstvo jeste relacijsko, propusno i umreženo, no prema autorici/utemeljiteljici ove metode Phyllis Krystal, može biti i jeste vođeno zajedničkom višom svijesti/sebstvom koja nadilazi kulturno i civilizacijsko kondicioniranje, a poznata je onima koji su se s njom sretali pod ponešto nespretno prevedenim terminom Visokog C (High Consciousness). Ova metoda koristi se poglavito simbolima, a evo kako se rađala zajednička ideja/vodilja koja je i profesionalno spojila majku (P. Krystal) i njezinu kćer, stvorivši niz vježbi za sve one koji su u potrazi za istinom, disciplinirani, predani radu i voljni pokoriti se unutarnjem vodstvu.